Način na koji roditelji vaspitavaju svoje dijete veoma je važan, jer se u ovom procesu oblikuje djetetova ličnost sa kojom će ono startovati u odrasli život.

Ono što roditeljima može da pomogne, ukoliko žele da preispitaju način na koji odgajaju djecu, jeste da se upoznaju sa tri osnovna vaspitna stila i sa njihovim najvjerovatnijim rezultatima u djetetovoj ličnosti i ponašanju.

Krajem šezdesetih godina prošlog vijeka poznati razvojni psiholog dr Dajana Baumrind je identifikovala:

• permisivni,
• autoritarni i
• autoritativni vaspitni stil.

Pojam "helikopter roditelji" označava suviše zaštitničke roditelje koji bez prestanka budnim okom prate svoju djecu. To su roditelji koji žele da svoju djecu poštede svih neugodnosti na koje ona mogu da naiđu.

Šta znači biti "helikopter" roditelji?

Pojam helikopter roditelja dolazi iz SAD-a i Kanade, a koristi se kako bi opisao roditelje pretjerano prisutne u životima svoje djece. U najboljem slučaju, oni su izrazito angažovani u školsko postignuće svoje djece, veoma bliski sa njima i dobri savjetnici koji im pomažu da prebrode teške životne periode. Međutim kratak je put od angažovanog do opsjednutog roditelja…

"Trema je posljedica nedostatka samopouzdanja. Dakle, kada imamo tremu, nemamo samopouzdanje, ili je ono poljuljano u nekom trenutku. Protiv treme se "bori" znanjem, vježbanjem, pripremama, vjerovanjem u vlastite sposobnosti", objasnio nam je Boris Đurić, autor knjige "Javni nastup".

On kaže da čak i najpopularniji TV voditelji, glumci, muzičari koji nastupaju pred hiljadama fanova, imaju tremu ali znaju kako da je prikriju.

Šefova nema u blizini, posao bi baš mogao i pričekati ili ga nema, a vi ne znate ni sami šta bi sa sobom. Već ste 100 puta otvorili sve naslovnice portala, pročitali sve nove vijesti, najmanje desetak puta odigrali omiljenu igricu, prelistali omiljene forume, pročitali blogove, razmijenili novosti sa prijateljima na Facebooku, čuli se sa svom rodbinom i prijateljima telefonom, vidjeli stanje na berzi i sl., ali opet vam do kraja radnog vremena treba još nekoliko časova.

Kako izdržati?

Dosada na poslu ubija efektivnost rada, a dosadu na poslu mnogi smatraju pravom bolešću koja nije ništa manje opasna od fenomena preopterećenja. Mnogi radnici zapravo tokom cijelih radnih dana simuliraju rad, ostaju duže na poslu, a zapravo ne rade ništa, jer su uvidjeli da je forma u mnogim kompanijama važnija od sadržaja.

Ali, ipak na stranu sa takvima, dosada na poslu izaziva frustraciju i depresiju. Autor knjige "They are seriously underchallenged" Peter Werder, navodi da su tokom pisanja njegove knjige otkrili da 15% zaposlenih u samo jednoj kompaniji pati od dosade što ih čak više izmori nego da su radili čitav dan i doprinosili efikasnom poslovanju.

Dosada se najčešće događa ili zbog toga što nemate šta raditi ili ste prerasli posao koji obavljate. Ukoliko nemate šta raditi, zanimaciju na poslu si trebate potražiti sami, ali ukoliko ste prerasli posao, znači da vas on više ne ispunjava, jer ste ga u potpunosti savladali i obavljate ga rutinski. Kod oba slučaja dobro bi bilo uzeti vrijeme dosade za donošenje važnih odluka.

PORODICA u „slobodnom padu“
U vremenu potpune nemoći pojedinca, pa i naroda koji ne pripadaju živim imperijama, ostaje nam jedina mogućnost da kažemo otvoreno, iskreno, iz dubine našeg iskutva i spozanje, nešto što je već duže vremena predmet napada, razaranja, ukidanja ali i stavljanja na stub srama i zaostalih rariteta kojih se još sjećamo.

Sva sredstva informisanja puna su brutalnih pojava koje direktno pogađaju porodični život, tvrdeći da je porodica kriva za tu poplavu primitivizma ali i olakog stradanja ljudi svih uzrasta. Izgleda da ne postoji neki drugi ,,slučaj,, koji bi bio izložen na stubu srama i odgovornosti za sva zla koja se danas događaju a da se porodice ne umetne kao glavni krivac i proizvođač toga zla.

Za sve ljude, koji su skloni razmišljati i tom fenomenu, za razliku od one velike mase koja mirno prolazi pored svih pojava koji pogađaju temelje ljudskog bitisanja a da ih ne primjećujue, nameće se velika briga i odgovornost bar onih koji ovlaš prate te pojave. Izgleda da nas ništa ne pogađa ili ne uznemirava kao mnoštvo pojava koje skrnave sve karakteristike dobre porodice. Otuda je veoma uputno temeljno razmisliti o tom problemu i pokušati da se on dovede u okvire razuma i etike.

Naime, oduvijek su ljudi, koji svoju razumnu moć smatraju najvećom vrlinom i snagom, nastojali da što prije i što bolje, predvide neke pojave koje mogu, prije nego što dobiju snagu divljine koja može ugroziti njihov život i postojanje. Ta moć predviđanja, koja se zasniva na dubokoj spoznaji cjeline neke pojave, pa i njenih posljedica, spašava čovjeka od iznenađenja i nespremnosti da se pojavi suprotstavi na vrijeme i uspješno.

Ah, kad ih se samo sjetim... Jutara nakon neprospavanih noći, nemira donesenog s posla, različitih očekivanja... Samo recite. U brzom načinu života i hroničnom nedostatku vremena da jedni drugima pogledamo u oči, sva ova svakodnevna stanja unutar porodice vode uglavnom istom - greškama u komunikaciji, a potom i iskazivanju spostvene nemoći VIKANJEM - na dijete, muža, ženu, svejedno. Vikanje postaje našim ispušnim ventilom. A kada jednom preraste u naviku, njegova učestalost eksponencijalno raste. 

Vikanje je poput zavisnosti. Uporedimo ga sa potrebom jedenja čokolade. Što je više jedemo, to je više trebamo! I dok se u prvom trenutku od nje osjećamo bolje, za kratko vrijeme osjećamo se loše zbog njezinih negativnih sastojaka (u prvom redu šećera) - raspoloženje nam naglo opada i postajemo mrzovoljni. Isto je s vikanjem. Vikanje možda jest najbrži način da dođemo do željenog cilja, ali nam daje kratkotrajno zadovoljstvo s dugoročno lošim posljedicama.