Samo starije generacije pamte vrijeme kada je fizičko vaspitanje u školama bilo tretirano kao pravi pravcati predmet i kada mu je bilo pristupano sa velikom ozbiljnošću. Dakako, pričamo o generacijama koje su stasavale prvih decenija nakon Drugog svjetskog rata, tokom ranog perioda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Socijalizam kao sistem polazi uvijek od pitanja šta je dobro za društvo u cjelini i pokušava da eliminiše sve pojave koje su asocijalne a posebno one koje su antisocijalne. Ponekad je to dobro, a ponekad nije, posebno ne onda kada se vlastodršci zanesu u samouvjerenosti u svoju vaskoliku “mudrost”.

Akcenat koji se stavljao na fizičko vaspitanje kao stvar od opštedruštvene koristi svakako je bio pozitivan. U zdravom tijelu — zdrav duh. A nema zdravog društva bez zdravog duha njegovih pripadnika, niti ga ima bez fizički zdravih ljudi.

Upravo je ta ozbiljnost kojom se pristupalo časovima fizičkog u Titovoj Jugoslaviji vidljiva na ovoj slici koja je 12. marta 1957. godine nastala u 7. gimnaziji u Mariboru, u Ljudskoj (Narodnoj) Republici Sloveniji.

Boks je blagotvoran. Bilo da vam je petnaest ili pedeset, poslije osnovne obuke neophodne za boks -- postupka koji Džojs Kerol Outs naziva "fantastičnim potčinjavanjem samog sebe" - bićete tjelesno čvršći nego ikada.

Ne možete boksovati a da ne očvrsnete, kao što ne možete plivati a da se ne pokvasite. Ne možete ni u šta udarati tri minuta - u vreću, u krušku, u fokusere, a svakako ne u drugo ljudsko biće - bez dobrog kardiovaskularnog stanja. Ništa ne podstiče srce, ne ubrzava krv i ne otčepljuje vene kao boks.

Ne možete ni primiti jak udarac u stomak ako dole nosite mekani pivski jastuk. Boks poznaje bezbrojne varijante trbušnjaka i trenirajući boks radićete na stomačnim mišićima koliko biste i na jogi ili pilatesu. Boks ubija pivski stomak i budi trbušne mišiće.

Boksu se morate posvetiti, ne možete boksovati kad vam dođe. Boks nije skijanje ili ronjenje, nije nešto čime se možete baviti jednom godišnje na odmoru. Boks nije čak ni kao fudbal ili tenis - ne možete se baviti boksom povremeno u parku kad je sunčan dan. Boks, čak i na amaterskom, rekreacionom nivou, iziskuje predanost, disciplinu i izdržljivost.

Dženet se oduvjek bojala raka, zbog toga je na kraju i oboljela. Sama kaže da je strah prizvao njenu bolest. Istraživanja su pokazala da pretjerani strah može dovesti do brojnih bolesti, među kojima su i teška oboljenja poput raka. Ali to se ne odnosi na osobe koje strah doživljavaju kao svog saveznika i učitelja, kaže dr Lisa Rankin.

U tom slučaju u njihovom se organizmu stvara drugačija reakcija na strah.

Nije toliko važno osjećate li strah koliko je važan način na koji ga vi sami doživljavate. Tako su istraživanja pokazala da se puno češće razboljevaju ljudi koji, osim što su izloženi stresu, ujedno vjeruju da taj stres štetno djeluje na njihovo zdravlje. 

Kao ilustraciju toga, dr Rankin navodi slučaj pacijentkinje Dženet. Ta žena se oduvjek bojala raka, bolnica i liječenja. 

Sve je radila kako se ne bi teško razboljela - uzimala je vitamin D, nosila zaštitu od sunca, jela brokuli…

Uprkos tome dobila je rak, i to, kako je sama zaključila - iz čistog straha, odnosno zato što ga se panično bojala.

Tokom liječenja raka morala se suočiti sa svojim najdubljim strahovima. Na kraju je svoj strah prigrlila i prihvatila kao saveznika, a to je dovelo do njenog konačnog izlječenja. 

Došao je i taj dan, četvrtak, ustajem sabajle, nalazim što stariju i što deblju košulju, da teže iscepaju zainteresovani, stižem u porodilište. Još se ništa ne zna, kad će šta će, usput me pozdravljaju studenti medicine koji baš tu imaju predavanja, toliko sam valjda prisutan…

Okolo sve vrste očeva. Novopečeni, prepoznaju im se podočnjaci od neprospavane noći, dok pod ruku sa nekom babicom, sa buketom cveća i nekoliko kesica od po 200 grama kafe što porodlišina moneta za potplaćivanje, tumaraju hodnicima. Zatim dolaze iskusni očevi, doterani, sa buketom cveća i nosiljkom, čekaju kod table gde piše “Otpust beba”, pored obaveznog tasta obično sa fotoaparatom, neki povedu i raštimovane trubače sa plehanim ulubljenim trubama. Treća grupa su zabrinuti budući očevi, cupkaju po ćoškovima.

Bio sam u trećoj grupi. Mada u ta dva dana možda je to bila i neka posebna grupa. Jer, prvo je jedan doktor rekao biće u četvrtak pre podne, ali je onda u četvrtak pre podne rekao da će ipak biti u ponedeljak… Onda je drugi, u četvrtak oko podne rekao da je bolje da to bude u četvrtak uveče. U četvrtak uveče, kada sam kupio već sve potrebno za izazivanje porođaja, čega u bolnici naravno nema, treći doktor, ljubazan mladić, objasnio je pogledavši karton da nema potrebe večeras, uz to porodilište je puno, nego u petak ujutru. U petak ujutru četvrti doktor objašnjava da će porođaj biti u ponedeljak, da bi neki glavni konačno presudio, pošto mu je moja žena ispričala da ne jede ništa već dva dana jer je u svako doba dana bar jednom porađaju, da će sve biti obavljeno u subotu i to – carskim rezom…

Svaki muškarac može da bude otac, ali baš svaki. Čak i detetu koje nije njegovo. Otac je pravna kategorija, on je ono „ime oca“ iz dokumenata. I kada je ta rubrika iz nekog razloga prazna svi znamo da taj otac negde postoji, skriven iz nekog razloga, dobrog ili lošeg. S tim da je ovo drugo češće.

Otac može biti odgovoran. Može ići redovno na roditeljske sastanke, može da prati napredovanje svog deteta, može biti zabrinut kada se dete razboli. Može redovno da plaća alimentaciju, ako je situacija takva. A može i sve suprotno od toga. Može mu se, jer je takav otac.

Očevima se cepa košulja kada se dete rodi. Očevi tada časte. Neki očevi se tada raduju, neki misle da se raduju, neki se prave da se raduju. Neki se kriju.

Tate su već druga priča. Nije svaki otac tata, kao što ne mora svaki tata da bude otac, jer tatom te proglašava dete. Tata je titula koju moraš da zaslužiš. Koliko god je lako definisati oca, toliko je teško odrediti kada se otac pretvara u tatu.

"Moja prabaka ostala je udovica sa 27 godina, sama sa dvije djevojčice, maleni dečak joj je umro. Sa malim prihodima, teško su živjeli. Kada su primanja mala, treba biti veoma, veoma štedljiv, štedjeti i mudro trošiti novac za vođenje domaćinstva. Ona je tako i radila. Tako je i živjela.

A onda je videla u prodavnici te cipele.

Luksuzne, moderne, lakovane, sa visokom potpeticom. I kupila ih je. Na nozi su joj stajale kao salivene, kao rukavice. Kad je došla kući uključila je gramofon i malo igrala: dvije godine prije toga nije igrala.

Dvije godine je vodila štedljiv život, preračunavajući svaku paru, nije imala baš veliku želju za životom. Tugovala je za mužem i dječakom. Cipele su bile veoma skupe, morala je da potroši sav novac. Sa užasom je mislila, kako će sa djecom da preživi, šta će biti sutra?

Ništa loše nije se desilo.

Pozajmila je novac, polako ga otplaćivala, sipala sebi malo manje supe, ćerkama davala meso. Jela je hljeb sa čajem, ali to joj nije bilo teško, jer je imala te divne cipele sa štiklom!

Većina ljudi koje smo pitali šta misle na temu efektivnosti i efikasnosti nisu znali ni razliku između ta dva pojma, te hajde prvo da razjasnimo sve moguće nejasnoće.

Efikasnost znači raditi stvari na pravi način, brzo i kvalitetno, a efektivnost znači raditi prave stvari. Ukoliko ste zbunjeni, nastavite da čitate.

Dakle, recimo da je došlo vrijeme da sjednete i naučite 500 strana suvoparnog teksta za ispit. To je zadatak koji treba da odradite efikasno; to jest, ukoliko ne odradite to kako treba i na vrijeme, onda padate.

Ali ukoliko je to ispit koji vam nije bitan za uslov, nosi malo poena, a vi ga učite pošto vas mrzi da bakćete onim ozbiljnijim, onda dragi moji, vi niste ni malo efektivni. Bez obzira na to što ćete na vrijeme i kvalitetno da spremite taj manje bitan ispit i dobijete visoku ocjenu, vi okidate godinu.

Hajde da uzmemo prostiji primjer. Vi ste muškarac i treba da usisate stan :-)

Iskustvo držanja svoje novorođene bebe u naručju po prvi put promjeni čovjeka zauvjek. Ona ispunjava njegov život sa ogromnom radošću i istom takvom odgovornošću.

Odgajanje djece takođe pruža niz nezaboravnih trenutaka koje nas neprestano nasmijava i razveseljava. Grupa Bright Side podsjetila nas je na to kolekcijom grafičkih priča o tatama koji se ponašaju kao i sama djeca. 

Siguran sam da su se mnogi od čitalaca ovog teksta našli u ovakvim poznatim situacijama!

Prosječan mozak je težak 1,36 kilograma – ili oko dva odsto ukupne tjelesne težine. Takođe troši i do 20 odsto tjelesne energije, više nego bilo koji drugi organ, kao i 20 odsto kiseonika.
Jedna je od najvećih zagonetki mozga kakvu ulogu igra u polovima. Na primjer, čini se da su žene sklonije depresiji, dok neurološka oboljenja poput Parkinsonove bolesti više ugrožavaju muškarce.

Evo, nekih naučnih teorija:

Sjećate li se jogurta u trouglastom tetrapaku? Ili crvenih kioska sa viršlama? A sjećate li se onog vremena kada su paradajz i jagode imali ukus? Da, to su bili dani.

Nostalgija, sjetna emocija „starih dobrih vremena”, postala je dominantni motiv u pop kulturi. Mnogobrojne analize, članci i knjige govore da smo ušli u period kada sjećanje na prošlost postaje ogroman dio naše sadašnjosti, pa čak i budućnosti. To se navodi i kao jedan od ključnih razloga za pobjedu Donalda Trampa na izborima u Americi, no vratiću se na to kasnije.

Nisu samo muškarci željni seksa i haosa, već i žene podjednako osećaju potrebu za ludostima u svoja četiri zida. A o čemu savremene dame najčešće maštaju? Iznenadićete se.