PORODICA u „slobodnom padu“
U vremenu potpune nemoći pojedinca, pa i naroda koji ne pripadaju živim imperijama, ostaje nam jedina mogućnost da kažemo otvoreno, iskreno, iz dubine našeg iskutva i spozanje, nešto što je već duže vremena predmet napada, razaranja, ukidanja ali i stavljanja na stub srama i zaostalih rariteta kojih se još sjećamo.

Sva sredstva informisanja puna su brutalnih pojava koje direktno pogađaju porodični život, tvrdeći da je porodica kriva za tu poplavu primitivizma ali i olakog stradanja ljudi svih uzrasta. Izgleda da ne postoji neki drugi ,,slučaj,, koji bi bio izložen na stubu srama i odgovornosti za sva zla koja se danas događaju a da se porodice ne umetne kao glavni krivac i proizvođač toga zla.

Za sve ljude, koji su skloni razmišljati i tom fenomenu, za razliku od one velike mase koja mirno prolazi pored svih pojava koji pogađaju temelje ljudskog bitisanja a da ih ne primjećujue, nameće se velika briga i odgovornost bar onih koji ovlaš prate te pojave. Izgleda da nas ništa ne pogađa ili ne uznemirava kao mnoštvo pojava koje skrnave sve karakteristike dobre porodice. Otuda je veoma uputno temeljno razmisliti o tom problemu i pokušati da se on dovede u okvire razuma i etike.

Naime, oduvijek su ljudi, koji svoju razumnu moć smatraju najvećom vrlinom i snagom, nastojali da što prije i što bolje, predvide neke pojave koje mogu, prije nego što dobiju snagu divljine koja može ugroziti njihov život i postojanje. Ta moć predviđanja, koja se zasniva na dubokoj spoznaji cjeline neke pojave, pa i njenih posljedica, spašava čovjeka od iznenađenja i nespremnosti da se pojavi suprotstavi na vrijeme i uspješno.

Ah, kad ih se samo sjetim... Jutara nakon neprospavanih noći, nemira donesenog s posla, različitih očekivanja... Samo recite. U brzom načinu života i hroničnom nedostatku vremena da jedni drugima pogledamo u oči, sva ova svakodnevna stanja unutar porodice vode uglavnom istom - greškama u komunikaciji, a potom i iskazivanju spostvene nemoći VIKANJEM - na dijete, muža, ženu, svejedno. Vikanje postaje našim ispušnim ventilom. A kada jednom preraste u naviku, njegova učestalost eksponencijalno raste. 

Vikanje je poput zavisnosti. Uporedimo ga sa potrebom jedenja čokolade. Što je više jedemo, to je više trebamo! I dok se u prvom trenutku od nje osjećamo bolje, za kratko vrijeme osjećamo se loše zbog njezinih negativnih sastojaka (u prvom redu šećera) - raspoloženje nam naglo opada i postajemo mrzovoljni. Isto je s vikanjem. Vikanje možda jest najbrži način da dođemo do željenog cilja, ali nam daje kratkotrajno zadovoljstvo s dugoročno lošim posljedicama.