Niče kao uzor „Bog je mrtav-škola bez vaspitanja“
Ako se to događa onda je posao i porodice i škole uzaludan, čak i protivrječan. Onda se zapravo i ne radi o vaspitanju, nego o prevaspitanju u kome se sudaraju te dvije energije i često potiru. Tada je SASVIM PRIRODNO DA VASPITANICI NE VJERUJU NI ŠKOLI, NI PORODICE. Ostaje im da vjeruju samo sebi ili svojim vršnjacima, odnosno onome ko im nudi najpikantnije i najlakše oblike vaspitanja. Oni se zapravo nalaze u vaspitnom loncu ili papazjaniji gdje je sve i dozvoljeno i zabranjeno, jer nemaju siguran oslonac na kome bi izgrađivali čvrsto stajalište.
Nije čudo što milioni mladih ne poštuje ni porodicu ni školu, koji su u velikom sukobu oko osnovnih vrijednosti u životu. Ako se tome doda potpuno odsustvo svake plodne saradnje porodice i škole, onda nema ni njihovog uticaja na vaspitanika.
Potpuno je naivna misao nekih roditelja da oni šalju svoje dijete u školu da ih ona vaspitavala i obrazovala, skidajući sa sebe svu odgovornost za te dvije životne vrijednosti. Još ako nastane prepucavanje između porodice i škole o uzrocima ,,nakaradnog vaspitanja i obrazovanja,, koje manifestuju njihov zajednički proizvod, onda je na djelu opšta ludnica koja proizvodi ono što joj je u prirodi.
Van spoznaje značaja i uloge porodice i škole u procesu nastajanja i negativnih i pozitivnih energija vaspitanika, javlja se neki pametnjaković iz Vlade ili ministarstva za obrazovanje, koji je odavno izgubilo svaki osećaj odgovornosti i za vaspitanje, koji nude svoje programe, kurseve, edukacije, mhere i tome slično, vherujući da mogu zamheniti i porodicu i školu. To je samo dodatak ogromnom politikanstvu ovog procesa koji sa politikom ne bi smio imati nikakav odnos.
Kompjuteri umesto profesora
Pored te dve ,,sile,, ili izvora vaspitanja i obrazovanja, odavno glavnu ulogu je preuzela moćna informatika, koja kroz svoje programe zavodljivog tipa, djeluje i van porodice, i škole i institucija sistema koji se bavi ovom problematikom. More totalnih antivaspitača i probisvijeta, nude napadno svoje vrijednosti života, uništavajući iz temelje sve što porodica, škola ili institucije države nude. Njihova moć je najčešče persudna. Tako se stvara životna situacija ispunjana morem totalno suprotstavljenih ..škola,,, čime se cjelokupni život mogućih vaspitanika izlaže najtežem ispitu.
Kad se sve to sabere u svijesti mladog čoveka, koji još nije izgradio svoje ,,JA,,, koji se koleba pri svakom vjetriću vaspitnih ponuda, onda nužno nastaje neki čudnovati proizvod koji niko ne može ni prepoznati, ni kontrolisati. Tada su uzaludne pouke iz vaspitanja i obrazovanje koje su dali najveći ljudski umovi. Zato su oni potpuno izbačeni iz tog procesa. Nisu više prisutni kao mjera, kao idoli , kao vrijednosti koje se ne smijju zaobići.
Ako se tome doda DA NI RODITELjI, NI ŠKOLA, A NITI INSTITUCIJE DRUŠTVA, NIČIM NE ,,OBAVJEŠTAVAJU,, VASPITANIKA ŠTA O TOM PROBLEMU MISLE TESLA. PUPIN, ili, nedaj Bože Platon i Aristotel, onda ne preostaje vaspitanicima ništa drugo do da sa najvećom pažnjom slušaju takozvanih ,,zvijezde i zvjezdice,, koje nude najgore vrijednosti ali za koje ne treba ni truda ni brige, koje dolaze iz tijela, seksa ili umiljatog glasa, onda nije teško pogoditi šta će vaspitanici pohvatiti kao svoj izvor vaspitanja.
Uostalom, malo je porodica i škola koje ističu mukotrpan, svakodnevan i složen rad kao jedinu šansu da se postignu životni uspjesi. Nerad, laka i površna misao misao, uživanje na račun roditelja, pa imali oni i sto godina, postaju najnormalinija vrsta ,,dobrog,, vaspitanja. Zašto se ono ne bi koristilo maksimalno kada se pokazuje kao najlaški sistem sticanja uslova za uživanje. Ako se, nekim slučajem, pokaže da neko od roditelja ILI PROSVJETNIH RADNIKA, ZATRAŽI RAD I NAPORE DA BI SE STEKLI USLOVI ZA DOBAR ŽIVOT, POSTAJU PREDMET RAZNIH VRSTA ODMAZDE, UKLjUČUJUĆI I LIKVIDACIJU.
