Indeks članaka

Porodica

PORODICA u „slobodnom padu“
U vremenu potpune nemoći pojedinca, pa i naroda koji ne pripadaju živim imperijama, ostaje nam jedina mogućnost da kažemo otvoreno, iskreno, iz dubine našeg iskutva i spozanje, nešto što je već duže vremena predmet napada, razaranja, ukidanja ali i stavljanja na stub srama i zaostalih rariteta kojih se još sjećamo.

Sva sredstva informisanja puna su brutalnih pojava koje direktno pogađaju porodični život, tvrdeći da je porodica kriva za tu poplavu primitivizma ali i olakog stradanja ljudi svih uzrasta. Izgleda da ne postoji neki drugi ,,slučaj,, koji bi bio izložen na stubu srama i odgovornosti za sva zla koja se danas događaju a da se porodice ne umetne kao glavni krivac i proizvođač toga zla.

Za sve ljude, koji su skloni razmišljati i tom fenomenu, za razliku od one velike mase koja mirno prolazi pored svih pojava koji pogađaju temelje ljudskog bitisanja a da ih ne primjećujue, nameće se velika briga i odgovornost bar onih koji ovlaš prate te pojave. Izgleda da nas ništa ne pogađa ili ne uznemirava kao mnoštvo pojava koje skrnave sve karakteristike dobre porodice. Otuda je veoma uputno temeljno razmisliti o tom problemu i pokušati da se on dovede u okvire razuma i etike.

Naime, oduvijek su ljudi, koji svoju razumnu moć smatraju najvećom vrlinom i snagom, nastojali da što prije i što bolje, predvide neke pojave koje mogu, prije nego što dobiju snagu divljine koja može ugroziti njihov život i postojanje. Ta moć predviđanja, koja se zasniva na dubokoj spoznaji cjeline neke pojave, pa i njenih posljedica, spašava čovjeka od iznenađenja i nespremnosti da se pojavi suprotstavi na vrijeme i uspješno.

Što nas pojave više zateknu ,,na spavanju,, to će posljedice biti veće a nekad i razorne do stepena nestajanja onih ljudi i civilizacija koje nisu na vrijeme pridavale značaj pojavama dok su bile u začetku. Ljekari tvrde da je vrlo malo bolesti koje se ne mogu liječiti ako su na vreme primjećene i ako su oboljelima tada davani odgovarajući lijekovi.

Ta notorna istina važi ne samo za tjelesno zdravlje, nego i za cjelokupni ljudski život. Toliko se potroši energija, sredstava, vremena, životnih nedaća samo zato što nismo na vrijeme primijetili zlo koje dolazi da nas uništi, da je pravilno reći da su ljudi beslovesna bića, da koriste svoju pamet na nepametan način, da je nekim slučajem malo zla koja su im se dogodila a koja su mogli spriječiti.

Umni Rene Dekart, analizirajući upotrebu najveće ljudske snage, UMA, nudi pravila koja bi, kad se poštuju i koriste, obezbijedila da um umstvuje. Naime, on smatra da je veoma malo ljudi koji ne misle da su veoma pametni i da čak imaju previše pameti, koju olako prosipaju na sve vrste gluposti, sa kojima dolaze u dodir u svom životu, ali da se uopšte ne radi o tome.

Dakle, nije problem koliko je koji čovek umniji, već o tome koliko svaki čovek koristi svoju umnu moć na uman način. Tek tada njegov um dolazi do izražaja i pokazuju stepen umnosti svakog čovjeka, Kada bismo nešto više znali o tome, ne bismo se busali u prsa i tvdili da smo pametni ljudi samo zato što imamo organ sposoban za razmišljanje.

Ako tu pamet koristimo na nepametan način, onda nam pamet, koju imamo ne samo ne koristi na ono što nju pokazuju u svom svjetlu, nego možemo pamet koristiti na najgori mogući način, proizvodeći mnoga zla i sebi i drugim ljudima. To je vrsta zločina čiji smo svjedoci svakoga sata.

Porodica kao svetinja ili kao zlo

O porodice se može goviti na razne načine. Jedan od njih je i razmišljanje o porodice kao najvećoj svetinji, kao osnovnoj ćeliji svakog društva, kao rodilištu ljudskog roda, kao sjemeništu ljudske kulture i centru brige o čovjeku. Možda je danas sumnjivo na taj način govoriti o porodici u vrijeme globalističkog ukidanja roditeljstva, u vrijeme kada nestaje svaki značaj porodice i kada se ona premješta u muzej starina. Pokušava se, na sve načine, da se dokaže njena zastarjelost, tradicionalnost, prevazićenost, gotovo kao smetnja modernoj civlizaciji u kojoj vlada biznis, moć tehnike i ekonomije, nametanja diktature demokratije i fetiš amerikanizma i evrofanatizma. To što se time siju veoma različiti oblici zla, smrti, huliganstva i divljaštva na svakom koraku, nije predmet dubokih proučavanja, nego predmet stvarnja mnogih oblika zamjene za prirodnu porodicu. Dokle ide ta suluda ideja bespuća, možda najbolje govori i to ,,demokratsko,, pravo da se stvaraju ,,brakovi,, tamo gde su po prirodi nemogući bračni odnosi, ili da se prave ili bar nazivaju porodice koje nemaju ni oca ni majke, već neki hibrid koji je znak ozbiljne mane a koji hoće da podiže tuđu djecu da bi se dokazao kao pozitivna porodična energija. Dakle, i djeca postaju dio opšte igre, upotrebe, eksperimenta sa ,,čipovima,, koji će ih spremiti za svaku mržnju prema prirodnim roditeljima. Stvara se opšta klima da su roditelji glavni krivci za sve oblike zla koji se slobodno manifestuje kao velika moć i ponos ljudi.

Primitivna, divljačka porodica u kojoj se nije znalo ko je otac djeci, u kojoj je borba za opstanak nametnula surovost i nedostak bilo kakve odgovornosti i savjesnog promišljanja o smislu postojanja porodice,, vjerovali smo da je prošla. Primitivna porodica se vraća sa novom snagom i još većim stepenom primitivizma u civilizaciji koja sebe naziva najvećom demokratijom, slobodom i vladavinom prava i mudre politike. Ta vrsta mimikrije ne može da prikrije da se u ogromni količinama i oblicima manifestuju najgori oblici ljudskih emocija i utilitarne svijesti. Otkuda to?

Ima i danas ljudi koji pamte postojanje porodice kao najveće svetinje ljudskog života. Porodični odnosi, običaji i norme, oblici ponašnja i odgovornosti svih uzrasta za ugled porodice, za njen uspješan rad, za uvažavanje roditalja kao garanta porodičnog života, za odnose braće i sestara kao najveće dragocjenosti koja se brižno njeguje i čuva, koji se doživljavaju kao vlastita velika vrijednost, unutrašnja zapovijest srca i uma, kao garancija da ne može postojati fenomen usamljenosti kao veliko zlo savremenog svijeta, kao garant društvenog položaj koji proizilazi iz ugleda porodice, je izgleda prošlost.

Veoma poštujući svoju užu i širu rodbinu, posebno ujake ili stričeve,koji su i mene doživljavali kao svoju djecu, primetio sam da stariji brat moga oca i otac njeguju neobične međusobne odnose poštovanja. Jednom sam zapitao oca, koji je već imao 80. godina, da li su se on i njegov brat ikada posvađali ili poprijeko pogledali? On mi je, začuđen tim pitanjem, odgovorio: ,, Bog s tobom Dragoljube. Nikad. To ne rade braća,,.Braća i sestre, kao i njihova djeca, imaju najveći stepen međusobnog razumijevanja, tolerancije i poštovanja, i znaju sasvim sigurno, da bi , braneći onoga ko je napadnut, dali i svoj život. To je model porodicnje kao najveće svetinje. Tu se ne poništava ničija posebitost, ničija vonja ili samostalnost. Naprotiv. Upravo te osobine postaju osnova međusobnih odnosa svih članova uže, pa čak i šire porodice. Šteta je što takvi porodični odnosi nestaju sa nestankom samo jedne ili maksimalno dve generacije članova porodice.


Dobrodošli

Hvala Vam što ste izabrali posjetiti DM Spot portal.

Na njemu ćete naći:

  • podatke o autoru,
  • članke na temu nauke i tehnologije,
  • eBiblioteku, preporuke,
  • članke iz života i stila i
  • promociju potencijala Republike Srpske.

Vidjećete i nešto što se nalazi između redova, moju ljubav i trud da ovaj sajt i komunikaciju prema Vama učinim originalnom, korisnom i atraktivnom i obećanje da neću prestati da se trudim.

Ukoliko nađete da Vam je posjeta ovom portalu bila koristila u bilo kom pogledu, razmislite o tome da mi platite kafu kako biste podržali moj rad.

Recommended

Igrajte šah - Play chess online