selfie

Ja sam bog, ja sam najveći čovjek koji je ikada živio, sve je o meni….Ove i slične poruke sve su masovnije u popularnoj muzici, a vulgarno samohvalisanje i drugi pokušaji da se po svaku cijenu izađe iz anonimnosti postali su standard za ponašanje na društvenim mrežema. To su, međutim, samo pokazatelji duboke patologije i krize pravih vrijednosti u zapadnom društvu, tvrde stručnjaci.

Ljubavne pjesme su mamac za široku publiku još od vremena džez svirača iz zadimljenih klubova, a potom psihodeličnih Bitlsa, pa sve do nekada kontroverzne Madone i današnjih tinejdžerskih zvijezda, koje su poznatije po profilima na društvenim mrežama nego po svojim pjesmama.

Ono što se, međutim, promijenilo jeste da je izražavanje ljubavi u savremenoj pop muzici sve ćešće prvenstveno usmjereno ka samome sebi. To potvrđuje i istraživanje Pem MekAuslan i Meri Vong, dve profesorke psihologije sa Univerziteta u Mičigenu, objavljeno ovog ljeta. Istraživanje je zabilježilo značajan porast narcizma i individualizma u zapadnoj muzici u posljednjih četvrt vijeka, a takav trend je zabrinjavajući i usljed činjenice da američke i evropske pop zvijezde diktiraju kulturne trendove.

Tokom devedesetih godina prošlog vijeka samohvalisanje je, piše u studiji, bilo prisutno uglavnom u rep muzici, da bi se u narednih 20 godina proširilo na većinu popularnih žanrova, uključujući i ono što se podvodi pod pop muziku. Autorke su su analizirale tekstove 100 najpopularnijih pjesama iz 1990, 2000. i 2010. godine, i zaključile da novija muzika obiluje momentima kada pjevač ili pjevačica pominju sopstveno ime, ili se hvale svojim bogatstvom, izgledom, seksipilom i sl. Samopromociji su, izgleda, skloniji muški izvođači koji, osim hvalisanja, ističu i zahtjev za poštovanjem svoje ličnosti.

Kako je „mi“ mutiralo u „ja“

Rezultati ove studije su još jedan u nizu upozorenja, koje psiholozi ističu već godinama, da su nove tehnologije i uspon društvenih mreža značajno uticali na promjenu ponašanja kod mladih, kojima je u nekim slučajevima bitnije kako će se predstaviti u javnosti, nego koliko je njihov život zaista kvalitetan. Zato, autorke istraživanja apeluju na roditelje, prosvjetne radnike i sve koji su odgovorni za vaspitavanje mladih da među novim generacijama upornije promovišu drugačije obrasce ponašanja.

Problem je, međutim, što su, gotovo istovjetni apeli upućeni još prije osam godina, kada je Nejtan DeVal, psiholog sa Univerziteta u Kentakiju, objavio analizu tekstova najpopularnijih pjesama od 1980. do 2007. godine, uočivši sa svojim saradnicima da „mi“ sve više mutira u „ja“. Najilustrativniji primjer za tvrdnju o rastu narcisoidnosti u muzičkoj industriji je pjesma američkog rok sastava Weezer iz 2008. pod nazivom „I’m the Greatest Man that Ever Lived“ („Ja sam najveći čovjek koji je ikada živio“), koja je, ironično, prepjev jedne stare hrišćanske narodne pjesme o ljubavi i poniznosti.

Za razliku od originala iz 19. vijeka, u kome se poručuje da jedino ono što se drugome daje iz skromnosti i ljubavi može ljude učiniti zaista srećnim, u savremenom prepjevu pevač benda Weezer tvrdi da je on sam najdragoceniji poklon. Obraćajući se u pjesmi drugoj osobi, poručuje da će od nje napraviti vjernog psa, jer osim što je bogat i slavan, još je i neodoljiv zavodnik.

U velikom broju slučajeva ne mora se ići dalje od naslova da bismo shvatili šta autor želi da kaže, kao u slučaju Čelzi Kejn i njene pjesme „It’s All About Me“ („Sve je o meni“) ili poznatog repera Kanje Vesta i njegovog hita „I Am a God“ („Ja sam bog“). Ipak, iako se svim silama upire da ga zadrži, Vestov narcisistički tron nije siguran – ugrožavaju ga njegove žanrovske kolege poput Lil Vejna sa „Best Rapper Alive“ („Najbolji živi reper“), Mimsa sa „This is why im hot“ („Evo zašto sam seksi“) ili Spouza sa „I’m Awesome“ („Ja sam super“).

Reperi, osim što su svi najbolji i najbogatiji, često se takmiče i u tome ko je najopakiji kriminalac.

Ali, ni naša scena nije pošteđena obznanjivanja ljubavi prema sebi, pa tako domaća reperka Mimi Mercedez u pesmi „Ne možeš da sediš sa nama“, objašnjava nezvanom gostu u klubu: „Ne bi mogao da pozajmiš upaljač, a kamoli da dobiješ cigaru, ne možeš da znaš kolko je sati, ne možeš da sediš s nama ni da platiš… Ako zoveš me u klub, spremi najbolje mesto, princeza smješta guz samo na presto, neka ide turbo folk, neka ide hip hop, i tri metra ispred mene postavite znak stop“.

 

Spolja gladac, a unutra jadac

Psihološkinja Žan M. Tvenge smatra da je ovaj trend u muzici samo simptom opšte težnje ka samodokazivanju u zapadnom društvu. U knjizi „Epidemija narcisoidnosti“ iz 2009. godine, ona pominje studiju sprovedenu među američkim studentima, koja je pokazala da su narcisoidne tendencije kod mladih u ovom vijeku rasle istom stopom kao i broj gojaznih u SAD od osamdesetih prošlog vijeka. Tome je doprinijela i popularnost društvenih mreža, kaže Tvenge, na kojima se mladi predstavljaju u najboljem mogućem svjetlu, iako njihov virtuelni život ponekad ima veoma malo dodirnih tačaka sa realnim.

I na srpskoj web sceni često viđamo luksuz, egzotična putovanja, dizajniranu odjeću i bogate noćne provode, iza kojih, u stvarnom životu, dominiraju visoka nezaposlenost, niske zarade i ljetovanje na kauču u dnevnoj sobi. Do koje mjere su se promijenile društvene vrijednosti pokazuje podatak da je u 2015. godini više ljudi poginulo praveći selfi fotografije, nego od napada ajkula. Američka NVO Rawhide objavila je još statistike na ovu temu: 75% svih fotografija objavljenih na društvenoj mreži Snapchat su selfiji, na Instagram se svakih 10 sekundi postavi po 1.000 selfija, a 19 od 20 tinejdžera je bar jednom u životu fotografisalo sebe.

Izlazak iz anonimnosti po svaku cokenu ogleda se i u savremenom fenomenu „uticajnih tviteraša”, koji neroketko smatraju da zbog velikog broja pratilaca na društvenim mrežama, njihova pojava na ulici bi trebalo da izazove senzaciju i duboko su razočarani kada se to ne dogodi. A šta tek reći za one koji su ponosni na svoj imidž „poznate ličnosti“, a stekli su ga isključivo zahvaljujući nesuvislim izjavama na društvenim mrežama. Na žalost, takvi modeli ponašanja postali su neka vrsta standarda u masovnoj komunikaciji, pa narcisoidne ličnosti imaju sve više sljedbenika koji bi, po svaku cijenu, da privuku pažnju, a neuspjeh u tome je sve ćešće izvor frustracija.

Ali, rijetko koji psiholog sme sa sigurnošću da tvrdi da su društvene mreže uzrok ove pojave. Liza Fajerstoun, direktorka odsjeka za istraživanje i edukaciju neprofitne organizacije Glendon asocijacija, piše da je uočljiv porast narcisoidnog ponašanja među mladima, ali ne krivi za to društvene mreže, jer su one samo kanal komunikacije preko kojeg su vidljivije ove težnje.

„Za porast narcisoidnog ponašanja prije možemo kriviti način komunikacije u porodici u ranom detinjstvu, kada se formira ličnost, nego društvene mreže koje mladi koriste tek u tinejdžerskim godinama.

U posljednjih nekoliko decenija veliki uticaj na vaspitavanje djece je imao psihološki trend osnaživanja samopouzdanja u ranom uzrastu.

Pokušaj roditelja i nastavnika da izgrade zdrav osjećaj samopouzdanja kod djece u nekim slučajevima se pretvorio u medvjeđu uslugu. Pojedine studije pokazuju da djeca često dobijaju komplimente i pohvale i kada to nisu zaslužila i za talente koje ne posjeduju, te da zato razvijaju snažnu potrebu za pohvalama. Samo djeca kojoj su nagrađena realna ostvarenja, mogu izgraditi objektivno samopouzdanje”, zaključuje Fajerstoun.


Dobrodošli

Hvala Vam što ste izabrali posjetiti DM Spot portal.

Na njemu ćete naći:

  • podatke o autoru,
  • članke na temu nauke i tehnologije,
  • eBiblioteku, preporuke,
  • članke iz života i stila i
  • promociju potencijala Republike Srpske.

Vidjećete i nešto što se nalazi između redova, moju ljubav i trud da ovaj sajt i komunikaciju prema Vama učinim originalnom, korisnom i atraktivnom i obećanje da neću prestati da se trudim.

Ukoliko nađete da Vam je posjeta ovom portalu bila koristila u bilo kom pogledu, razmislite o tome da mi platite kafu kako biste podržali moj rad.

Preporuka

Riješite današnji problem

Igrajte šah - Play chess online