Postoji jedna zajednička osobina svih ovih blogerskih akcija koje su postale popularne: izazivanje bijesa u narodu.
Blogovi i blogeri. Na prvi pogled, reklo bi se da nam je taj izum donio vrhunsku slobodu medija i neograničene mogućnosti u borbi protiv cenzure. Donekle, to jeste tačno. U posljednjih nekoliko godina bili smo svjedoci da su blogovi i društvene mreže pokrenuli priče o lažnim doktoratima, tajnim stranačkim dilovima, ili o propustima velikih kompanija.
Ipak, ovaj nezavisni imidž blogera istovremeno je odlična platforma za vrhunsku manipulaciju i spinovanje javnosti, koja je većini ljudi potpuno nevidljiva. Mehanizam za ovo je vrlo jednostavan, a svodi se na to da će čitaoci najlakše povjerovati u priču ukoliko je došla od nekog malog i nebitnog blogera, čovjeka iz naroda.
Najbolji efekat postiže se kada mali čovek „raskrinkava” nekog velikog. Ljudi će takve blogove masovno postavljati i širiti po društvenim mrežama. U startu se pretpostavlja da veliki i moćan čovjek drži zvanične medije pod svojom cenzurom, i ljudi osjećaju moralnu odgovornost da pomognu da se istina čuje. Iza tog malog blogera može se takođe kriti neko veliki, ali to će rijetko ko posumnjati. Ogromna mržnja prema moćnim vladarima ljudima potpuno zaslijepi um i automatski vjeruju da je istina sve što je objavio bloger iz naroda, „jedan od nas”.
Blogeri su često svjesni šta rade, i za to budu dobro plaćeni. Ovde, na balkanu. Neki od njih su mi to otvoreno priznali u privatnim razgovorima. U drugim situacijama, blogeri su izmanipulisani od trećeg lica, i ni sami nisu svjesni da učestvuju u prenošenju neistina. O ovome govori čuvena knjiga „Vjeruj mi kad te lažem” od američkog blogera i marketinškog stručnjaka Rajana Holideja, koji se profesionalno bavio upravo ovakvim manipulacijama javnosti.
Jedan od primjera koji Rajan navodi u svojim ispovjestima je kreiranje lažne kampanje protiv kontroverznog filma „Nadam se da služe pivo u paklu”, za koji je bio angažovan. Tokom noći, Rajan je ižvrljao niz bilborda za ovaj film, stavljajući na njih unaprijed smišljene poruke koje su pozivale na bojkot i zabranu filma. Zatim je fotografisao te bilborde telefonom kao „slučajni prolaznik”. Nakon toga poslao je slike nekim popularnim blogerima, uz poruku: „Hej, slučajno sam prolazio i vidio da su bilbordi ižvrljani, evo ti ekskluzivna vijest i slike”. Mamac je upalio. Nakon što su vijest objavili blogeri, priča se prenijela i na klasične medije, i kroz nekoliko dana cijela Amerika je živjela u uvjerenju da se građani masovno bune protiv ovog filma. Krajnji rezultat bio je to što su mnogi iz radoznalosti otišli da ga pogledaju.
To je primjer jednog fabrikovanog spina u kojem blogeri pomažu širenju neistina, a da nisu ni svjesni toga. Koristi se nekoliko poluga – blogerska sujeta i pohlepa prije svega. Njima je jako važno da budu prvi koji su nešto objavili, jer im to donosi slavu i novac. Iz tih razloga, često neće previše duboko provjeravati autentičnost priča koje su im „dojavljene”.
Sa druge strane tu su blogeri i pisci koji su svjesno angažovani da obmanjuju javnost. Na prostorima bivše SFRJ imamo veoma zanimljivu pojavu: kada se kaže „botovi” (ljudi plaćeni da pišu hvalospjeve na internetu), uvijek se misli na botove vladajuće stranke. Niko ne primjećuje druge vrste – one koji rade za neke druge. A pouzdano znam da ih i te kako ima.
Još jedna varijacija na temu su takozvane digitalne ucjene, koje su sada i kod nas sve češće. One se dešavaju kada ucjenjivač ciljano kreira lažni video, audio snimak ili tekst koji nanosi štetu nekoj kompaniji/organizaciji, a zatim traži od te firme novac.
Na primjer – neko će okačiti na „Jutjub” snimak u kojem prikazuje kako je pronašao zarđalu kašiku ili mrtvog miša u tetrapaku sa mlijekom. Zatim će snimak početi da se širi po društvenim mrežama, a ucjenjivač će tražiti novac od mljekare da ga skine sa interneta. Većina kompanija pristaje na ovu ucjenu, jer se teško može dokazati da li je miš zaista bio u mlijeku ili je naknadno ubačen, a svaki dodatni sat koji taj snimak provede na internetu pravi kompaniji ogromnu štetu.
Postoji jedna zajednička osobina svih ovih blogerskih akcija koje su postale popularne: izazivanje bijesa u narodu. Ukoliko je ta komponenta prisutna, velike su šanse da će se priča širiti brzinom svjetlosti, bez obzira na to da li je istinita ili lažna. To je nešto što prof. dr Novica Milić naziva „provokacija kao komunikacija”. U siromašnim državama kao što je naša, bijes se najlakše izaziva spinovanjem priča u kojima je neko stekao novac ili moć na nelegalan način. U razvijenijim društvima, briga o ljudima i manjinama je mnogo važnija, tako da se bijes tu najlakše izaziva pričama u kojima je neko predstavljan kao rasista, seksista, ili je iskazao nepoštovanje ljudskih prava na bilo koji drugi način.
Nažalost, sve ovo dovodi nas do zaključka da se ne može uvijek vjerovati ni blogerima. Jedino što možemo jeste da razmišljamo svojom glavom, i da se ne povodimo tek tako za masom kada krene sljedeći linč neke osobe zbog teksta „nezavisnog” blogera.
Istok Pavlović - Politika