Možda ne pripadate onim ljudima koji znaju bezbroj citata iz domaćih ili stranih filmova. Možda ste dio onih drugih – koji u tome ne vide svrhu, ali isto tako vole da pogledaju dobar film.

Svakako da dobro napisan i sjajno režiran film sa maestralnom podjelom uloga – ostavlja utisak na nas gledaoce. Međutim, da li ste nekada pomislili da u svijetu “sedme umjetnosti” možete pronaći i valjane poslovne savjete?

Uzmimo za primjer trilogiju “Kum”. Izvanredno djelo nastalo iz pera Marija Puza koje je nenadmašni Frensis Ford Kopola pretočio u priču kojoj se milioni gledalaca širom svijeta često i rado vraćaju.

Prvi dio “Kuma” zaigrao je na “velikom platnu” daleke 1972. godine, ali poslovna načela koja u njemu možemo naći, ako malo zagrebemo ispod površine – važe i danas.

Šta tu možemo da naučimo?

Bez ideje da se promoviše kriminal, hajde, na trenutak, da zamislimo direktora neke kompanije kao “kuma”.

U posljednjih 25 godina broj klasičnih filijala preko kojih banke rade sa mušterijama širom Evropske unije, vrtoglavom brzinom se smanjuje. Tako je recimo Credit Suisse ugasila u posljednjih dvadesetak godina više od 45 filijala a kod Rajfajzen bank od 1.149 danas sa klijentima radi svega 977 klasičnih filijala (sa šalterima).

Eksperti i bankari predviđaju da će se pomenuti trend galopirajućom brzinom razvijati i narednih godina a kao osnovni uzrok navodi se razvoj IT tehnologija i „primetni konformizam klijenata koji vole sve poslove vezane za plaćanja da završavaju udobno zavaljeni u fotelje“ i posredstvom on-line bankinga.

Kod mlađe populacije, starosne dobi do 40 godina, tvrde eksperti, uočljivo je da „sve rade u hodu“ pa tako i operacije plaćanja ili kupovine. Najčešće je to putem aplikacija za mobilne telefone.

Na sreću, kažu bankari, „šalterski rad sa klijentelom neće izumrijeti ni narednih 10 -15 godina ali će svakako biti daleko manjeg obima nego ranije. Kod starijih građana primjetno je nepovjerenje u elektronske vidove komunikacija te postoji još uvijek visoko izražena potreba za ličnim konsultovanjem sa bankarskim službenicima. Kako oni vole da kažu – živa riječ mog bankarskog službenika nema cijenu“.

Kamena kuća u okviru banjalučke tvrđave Kastel, spomenik je kulture i vjerni čuvar istorije grada. Svečano je otvorena u aprilu 2016. godine zajedno sa obnovljenim zidinama, bedemima, kulama, kao i novom ljetnom scenom koja će služiti novim i bogatijim kulturnim događajima.

Tvrđava Kastel ponovo ponosno stoji u srcu Banjaluke na ušću Crkvene u Vrbas. Ovo je mjesto na kojem su pronađeni najstariji tragovi naselja dok je ova tvrđava bila okosnica nastanka grada

Obnova dijela tvrđave Kastel je važan korak za cjelokupno istorijsko nasljeđe, ne samo Banjaluke i Republike Srpske, već i čitavog regiona.

Tvrđava Kastel će biti korišćena ne samo kao svjedočanstvo o bogatom kulturno-istorijskom nasljeđu, već će govoriti o budućnosti, o nekim novim perspektivama, a jedna od mogućnosti je da se ovdje održavaju koncerti.

Muzej Republike Srpske u Banjoj Luci osnovan je 26. septembra 1930. godine pod nazivom Muzej Vrbaske banovine. Po nalogu kralja Aleksandra Karađorđevića, osnivač Muzeja je bio prvi ban Vrbaske banovine Svetislav Tisa Milosavljević.

Prvi upravnik Muzeja Vrbaske banovine bio je Spiridon Špiro Bocarić, akademski slikar iz Budve. Za prvih deset godina rada (do 1941. godine) skupio je u okolini Banja Luke veliki broj etnografskih predmeta neprocjenjive istorijske, nacionalne i kulturne vrijednosti.

Do 1982. godine Muzej Republike Srpske je nekoliko puta mijenjao naziv i prostor a potom smješten u dijelu objekta Doma radničke solidarnosti, u kojem su Narodna i univerzitetska biblioteka i Dječije pozorište.

Odlukom Vlade Republike Srpske, 14. novembra 1992. godine, dotadašnji Muzej Bosanske krajine preimenovan je u Muzej Republike Srpske i proglašen centralnom ustanovom zaštite pokretnih kulturnih dobara.

Danas je smješten u objektu Doma radničke solidarnosti i raspolaže sa 3.700 m2 vlastitog prostora od čega se na 1.500 m2 nalazi Stalna izložbena postavka, a ostali dio depoi i službene prostorije.

Jednom ne tako davno, živio je srećan i vrijedan Mrav, koji je svakog dana dolazio prvi na posao. Bio je vrijedan. Veseo. Jednom riječju, bio je srećan dok je radio. Pjevušio je vesele pjesmice, a rezultati njegovog rada su bili odlični. Slušajući pjesmu Mrava, gospodin Stršljen, direktor firme, zaključio da se mrav previše zabavlja a premalo radi, jer nema pravo usmjerenje i šefa koji bi ga kontrolisao.

Zato je zaposlio Bubamaru koja je imala veliko iskustvo sa upravljanjem. Prva briga Bubamare bila je da organizuje evidenciju dolazaka i odlazaka mrava na posao (odnosno sa posla). U tu svrhu, uspostavila je sistem prijemnih i odlaznih dokumenata. Sa vremenom, broj dokumenata se povećavao i zbog povećanog volumena posla oko papira morali su zaposliti nekog ko bi nabavljao papir i pripremao izvještaje.

Zaposlili su Pauka koji je odmah uspostavio sistem arhiviranja i postao je odgovoran i za preuzimanje telefonskih poziva. A mrav? Mrav je i dalje radio kao i prije. Izvještaji koje je dostavljala Bubamara su bili izvanredni. Direktor Stršljen je bio oduševljen izvještajima koje je dobio od Bubamare i uskoro je počeo zahtijevati: uporedne studije sa grafikonima, analize trendova poslovanja, razvoja, itd.

Da bi se zadovoljio direktorov zahtjev, bilo je nužno da se zaposli Hrčak koji bi bio direktna pomoć direktoru. Njemu su odmah kupili novi računar sa printerom. Srećni i vrijedni mrav je i dalje radio kao i prije. Jedino se požalio da bi mu bilo lakše ako bi imao neko računar. Nisu mu odobrili. Ovo je bilo prvi put da se Mrav na nešto požalio i direktor Stršljen je odmah shvatio da je potrebno hitno reagovati.